Historija

Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, tačnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sistem nazvao “18 načina lo-hama”. Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao “devetogodišnje gledanje zida” i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te što na japanskom jeziku znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare (Tomari-te).

  • Naha-te: Defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podsjeća na kineske stilove borilačkih vještina.
  • Shuri-te: Ofanzivnog je karaktera, pravolinijskih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa).
  • Tomari-te: Uzima elemente oba prijašnja stila borenja.

Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. Godine 1930. on je promjenio naziv vještene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon ovog događaja karate se proširio po čitavom svijetu.

Najrašireniji stilovi karatea su :

  • Shotokan
  • Uechi ryu
  • Shito ryu
  • Wado ryu
  • Goju ryu
  • Kyokushinkai
  • Fudokan

Karate u Evropi

Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka karate vještina se vježbala u Europi u okviru Judo klubova. Prve karate su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).

U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske Judo federacije (Judo Federation), a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt. Prvo mađunarodno takmičenje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija). U Francuskoj je 15.12.1963.g. održan prvi europski karate kongres na kojem je bilo prisutno sedam predstavnika nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španije. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.

Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourt-a, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), sekretar Sebban (Francuska) i pomoćnik sekretara Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudijski seminar pod vodstvom japanskih instruktora.

Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i direktorij u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), sekretar sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik sekretara Goetz (Belgija). Danas se ova unija zove Europski karate savez.

Na kongresu je donesen finansijski plan i sudijska pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. g. u Parizu (ekipno natjecanje sa 5 takmičara + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 takmičara po nacionalnom savezu). Prvi europski prvak 1966. bila je reprezentacija Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudijska komisija, a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.

U Rimu je 1967. g. održan prvi međunarodni sudijski seminar koji je trajao sedam dana i na kojemu su usklađena sudijska pravila bazirana na pravlima JKA.

Drugo europsko prvenstvo održano je 05.05.1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudijski seminar održi u Splitu 1968. g. Na međunarodnom sudijskom seminaru održanom u Splitu u sklopu “Kupa Jadrana” za međunarodne sudije su položili Berislav Jandrić, Emin Topić i Žarko Modrić. U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i 6 kongres EKU. U Londonu je 1969.g. održano četvrto europsko prvenstvo i 7 kongres EKU. Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970.g. i 8 kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem takmičenja i usvojene su težinske kategorije.

 

Tradicionalne ideje

Tri napada

  • Sen no sen – napasti prvi
  • Go no sen – kontra na napad (presretanje)
  • Tai no sen – napasti istovremeno

 

Kumite prioriteti

  • Ichi gan – prvo, oči (svjesnost)
  • Ni soku – drugo, rad nogu (sposobnost i osnova)
  • San tan – treće, duh (želja za borbom)
  • Shi riki – četvrto, snaga (uvježbanost tijela)

 

Tri duha

  • Fukutsu no seishin – nikad se ne predaj
  • Kanto no seishin – dobar borbeni duh
  • Hissho no seishin – pobjednički duh

 

Četiri nedostatka

  • Strah
  • Iznenađenje
  • Dvojba
  • Zbunjenost

 

Tri svijesti

  • Mushin – besvjesnost (nema potrebe za razmišljanjem)
  • Fudoshin – nepokretan um (bez utjecaja izvana)
  • Heijushin – uobičajeni um (uvijek spreman)

 

Druge ideje

  • Seme – pritisak na protivnika
  • Zanshin – svjesnost sebe i okoline
  • Ki – opća životna energija
  • Do – put
  • Embusen – položaj protivnika
  • Seichusen – središnja linija protivnika ili sebe

 

Memoari Funakoshi Gichina

Kako je već rečeno, Gichin Funakoshi je jedan od najvećih japanskih učitelja karatea sa početka i sredine 20. stoljeća. Funakoshi je zaslužan za napredak i razvoj kulture karatea ne samo u Japanu, već i u svijetu. Ove memoare napisao je kao 90-godišnjak, te oni predstavljaju neiscrpno vrelo životnih lekcija koje možemo vrlo lako prepoznati u novim konceptima poslovnog vođenja.

1. karate je cjeloživotno učenje – za Funakoshija karate je bio put (do) a ne tehnika (ducu), koja je podrazumijevala cjeloživotni duhovni razvoj osobe u smjeru dobroga karateke. Karate do u prijevodu znači put prazne ruke, i u sebi nosi kako tehničke komponente borbene vještine tako i duhovne vještine izgrađene ličnosti. Funakoshi je karate učio cijeloga života, prije svega od svojih učitelja, ali i kroz obavezno učenje konfucijanskih i budističkih spisa. Karate je za njega bio način života, čije je suptilne karakteristike učio cijeloga života, kroz vježbu, ali i životno iskustvo u kojem je promišljao o dubokom smislu i svrsi karatea u životu karateke.

2. sve je promjenjivo – temelj budističke filozofije je da je materija praznina, ali i da je realitet promjenjiv. Ljudi pate zato što vjeruju da događaje i realitete u kojima žive mogu zadržati konstantnima dok je u biti svega promjenjivost. Funakoshi je rekao da je «promjena zakon neba i zemlje». Ljudi ne smiju postati prespokojni i zadovoljni samima sobom, vjerujući da će dobro i lijepo potrajati zauvijek, jer će na taj način ostati paralizirani «strašnim poplavama i olujama». Dobar karateka je uvijek spreman za iznenadnu opasnost.

 

Koje su karakteristike dobrog karateke?

1. kredibilitet i integritet – Funakoshi, kao vrhunski učitelj karatea, rekao je da se dobar karateka mora držati visokih moralnih principa. Pred svojim učiteljima i samim sobom zakleo se da neće nikada upotrijebiti svoje vrhunski istrenirano tijelo u nedopuštene svrhe. Pošto je karate za njega bio život, živjeti po principima karatea bio je integralni dio njegovog života, od kojega nije odstupao. Bit pobjede leži u poznavanju prije svega sebe a onda i svojeg protivnika, govorio je.

2. homo universalis – biti dobar tehničar u karateru ne čini osobu dobrim karatekom. Funakoshijev učitelj je, uz to što je bio vrhunski majstor karatea bio i vrsni jahač, kendo borac (japanska vještina mačevanja), te streličar. Osim toga bio je vrhunski poznavatelj filozofije konfucijanizma i budizma te političar. Sam Funakoshi bio je poznati pjesnik i kaligraf, te poznavatelj japanskih filozofskih spisa.

3. duh džentlmenstva – karateka je prije svega brižan prema drugima, osobito svojim bližnjima, a tek onda prema sebi i usavršavanju svojih tehnika. Onaj koji misli samo na sebe i nepažljiv je prema drugima nije dorastao da uči karate.

4. poniznost i služenje – Funakoshi uspjehe u promicanju karatea nikada nije pripisivao sebi. Ono što je uvijek govorio je da su za to zaslužni njegovi učitelji, suradnici, prijatelji i učenici koji nisu štedili ni vremena ni truda u nastojanju da usavrše tu tehniku samoobrane. Za sebe je smatrao da vrši ulogu voditelja ceremonije koji je imao tu sreću da se pojavio u pravom trenutku na pravom mjestu i iskoristio pruženu priliku da. Uvijek je govorio da ponos skrnavi duh karatea, te da je karate defanzivna vještina koja se ne smije koristi u ofanzivne svrhe.

5. refleksivnost i introspekcija – nakon napornih tehničkih vježbi, Funakoshi je uživati u samoći i šetnji kroz borovu šumu. Šutnja i šetnja, osluškivanje prirode bio je za njega odličan način za postizanje duhovnog mira, bitnog za svakog karateku. Povlačenje u prirodu i meditacija dio je duhovnog treninga karateke, kojim on shvaća da karate nije samo tehnika nego i duhovni pravac.

^